Skoro sasvim obična priča...

Ponekad još; suza razmaže tintu
i k'o domina padne zid u lavirintu.
Tako prosto, ponekad još
stignemo do nas...

Nedostaje mi naša ljubav, mila
bez nje uz moje vene puže stud
nedostaješ mi ti, kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje
i ne znam što bi nas poštedelo,
al' meni, eto, ništa sem nas dvoje
nije vredelo...

Ako te nazovem nadam se da ćeš mi vratiti san, ali već mi je dosta igrat kolo s bolom... Gledam naš grad i čekam svitanje... Nekad pisanjem pokušavam ščepati titraje prvih zraka sunca sa tvrđave. Ali samo zaspem, da bih se probudio za minutu sav uplašen. Kada skinu se maske, svi smo uplašena djeca. Ako gard padne, mogu ti ukrast nade, a ostane tek da plačeš kada izgubiš snove...

Bio sam uvijek stidljiv, tih i miran, ali tebi drag... Volio sam te tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem... Možda na mom licu nađeš tragove sjećanja. Možda ne razumiješ, ali volim te... Koliko sam samo puta na tvrđavi vidio zvijezde kako padaju... i uvijek bih u sebi izgovorio tvoje ime – kao želju... Ljubavi sijaj, još uvijek si moja zvijezda. Ali ma što želim – sve je tako daleko... I ne može biti drugačije da bude bolje u ljudskom životu...i našlo bi se uvijek nešto drugo da boli. Ponekad želim da sam samo lutka, koju si voljela dok nije pukla – kad slomiš je - ne plače... Ne znam da li će ti biti smiješno ili tužno, kad jednog dana shvatiš kako sam te jako volio. Više ti je hrabrosti trebalo da odeš, nego da ostaneš, ali nemam više šta da dokažem... Još uvijek me bole riječi: „Ljubav zahtjeva žrtve...“, upravo zbog toga što si ih ti meni napisala. Ne znam više gdje je nestao onaj zagrljaj k'o nekad, pa da kažeš: „Ne dam te nikome, bez obzira na sve...“ Zamišljam kako stojiš, ljubiš me i zvijezde brojiš, kako kažeš da su naše sve... Bio sam ti anđeo čuvar... Kad me zovneš – stvorim se, kad ti smetam – sklonim se... vjerni anđeo čuvar. Ja sam ti uvijek bio samo skica, a nikad slika ni sličica...

A sjetim se... priznajem. Sjećati se... znači znati ono što si vidio. Znati... znači sjećati se onoga što si vidio. Vidjeti... znači znati bez sjećanja. Sjećanje nije dužnost, već proizvod ljudskih osjećanja. Zato me se sjeti samo u onom trenutku kad budem dostojan tvog sjećanja.

Otkrit ću ti tajnu... kako sam zavolio zimu, led, debeli minus i pahuljice... Volim ih zbog toga što sve ovo manje boli, kad me zima zaledi do kosti. Kad god ugledam pahuljice, poželim da vječno padaju i zamrznu mi osjećaje. Znam, ti ćeš sutra poći u svijet i nećeš žaliti. Baš kao što si jučer došla iz sna a ne znaš sanjati. Život će reći svoje, možda je tako najbolje...

I više ne gledaj svoj dom anđele - umrijet ćeš od tuge... Ja nisam hteo da menjam svet, meni je i ovaj bio dobar. Hteo sam samo da je volim... A ja se svojih krila odreknem, jer ne mogu da poreknem da samo čovjek je – anđeo čuvar...

Možda se nekad vratiš na „POČETAK“ i u svemu potražiš ispriku za sve ovo... Neku moju neistinu, lažni osjećaj, možda moj pokušaj da ti nešto podvalim, uništim ti sreću, radujem se kad si ti tužna... Bilo šta za šta bi se mogla čvrsto uhvatiti i zaboraviti me. Ostaje samo moje ime, ako je i ono ikad bilo krivo za nešto...

Ne zaboravi na snove.

Sanjaj... da postoji kutak, slobodom se zove... Grlim te čvrsto. Stisak mog zagrljaja ponosno vrišti: „Ne dam te nikome“, nikada... nikome...

Sanjaj... sjaj u mojim očima, ubija tamu tvoje prošlosti... sve ono što je nekada toliko boljelo...

Sanjaj... ne postoje razlike,

imena,

nacije,

boje...

Ne postoje osude,

grube riječi,

niti strah...

It starts with one thing,
I don't know why
It doesn't even matter how hard you try...

Keep that in mind,
I designed this rhyme to explain in due time...
All I know - time is a valuable thing,
Watch it fly by as the pendulum swings,
Watch it count down to the end of the day
The clock ticks life away,
It's so unreal,
Didn't look out below
Watch the time go right out the window,
Trying to hold on, but didn't even know
Wasted it all just to watch you go,
I kept everything inside and even though I tried, it all fell apart...
What it meant to me will eventually be a memory of a time when

I tried so hard,
And got so far.
But in the end
It doesn't even matter...
I had to fall,
To lose it all.
But in the end
It doesn't even matter...

One thing, I don't know why,
It doesn’t even matter how hard you try...

Keep that in mind,
I designed this rhyme, to remind myself how
I tried so hard,
In spite of the way you were mocking me,
Acting like I was part of your property...
Remembering all the times you fought with me,
I'm surprised it got so far
Things aren't the way they were before,
You wouldn't even recognize me anymore...
Not that you knew me back then,
But it all comes back to me in the end...
You kept everything inside and even though I tried, it all fell apart...
What it meant to me will eventually be a memory of a time when

I tried so hard...

I’ve put my trust in you,
Pushed as far as I can go...
And for all this,
There's only one thing you should know...

I tried so hard,
But in the end

It doesn't even matter...

Oprosti.mp3

Obećao sam da ću kao post staviti drugi mail koji sam ti poslao, ni na njega nije bilo odgovora. Mail je bio kratak i jasan, od sva četiri meni nekako najdraži...:

Koliko si se samo puta izderala zbog toga što sam zaboga parkirao predaleko, tako da moraš napraviti čitavih 20 koraka više, a nisi ni pomislila na to da si baš svaki put kasnila od 10 do 45 minuta – a ja to nikad nisam spomenuo... Znao sam mokre kose istrčati iz kuće, nagaziti i po 150 na putu do tebe, i još bih stigao ranije... Treba to cijeniti srećo... kao što ja recimo cijenim to što si svaku noć pred rastanak rekla: „Javi se kad dođeš kući...“, što si voljela moju kosu bez obzira na to koliko ti ona smetala, što si mi snimila cd-ove iako ti je ormar bio razbacan i voda za kornjače prljava, što si imala vremena da mi kupiš poklon... Ali ti više „ne vidiš i ne čuješ... i ne znaš koje male stvari se broje“...

Napravio sam neke greške, ni blizu teške tvojima... ali odvojio na stranu ostatak života da to popravim...

Oprosti mi što samo jednom nisam imao para za gorivo da te odvezem kući... stvarno mi je žao zbog toga...

Oprosti što sam ti zasmetao kada si htjela da prebaciš iz 3 u 2 brzinu...

Oprosti što sam te brinuo, jer zbog svojih neprospavanih noći nekada nisam imao snage ni da te zagrlim...

Oprosti mi što si ozbiljno shvatila kada sam u šali rekao da prestaneš biti dijete...

Oprosti što si zbog mene slomila nogu...

Oprosti na razbacanom ormaru i prljavoj vodi za kornjače...

Oprosti za svaki račun od telecoma, svaku poruku i poziv koji je bio namijenjen meni – a naplaćen je...

Oprosti što svijeće nisu bile dovoljno dobre, i što su bile samo dvije...

Oprosti mi za svaku grešku u vožnji za koju si se naljutila...

Oprosti što sam predugo objašnjavao koliko prostora ima za parkiranje, dok si se ti smrzavala...

Oprosti što na reklamama piše „Sale“... i za to sam ja kriv...

Oprosti na slomljenim noktima zbog mene...

Oprosti što si izašla sa mnom kad si se posvađala sa bratom...

Oprosti što sam te pogledao ravno u oči i suočio se sa svojim najvećim strahovima zbog tebe...

Oprosti mi što sam te ugrizao jače nego što je trebalo...

Oprosti mi što sam u wc ušao u čarapama...

Oprosti što te nisam uspio probuditi kad je trebalo...

Oprosti što ne smijem otići... bojim se svega...

Oprosti za ove tekstove – nisam dovoljno jak da te ne volim...

Oprosti za moje nestrpljenje – što sam htio s tobom mnogo...

Oprosti što nemam snage da te slažem da ti želim sreću sa njim...

Oprosti mi što nisam tvoje vjere...

Oprosti što nisam baš onakav kakvim bi ti željela da budem...

Oprosti mojoj mladosti...

Oprosti mi što te volim...

Oprosti i za sve što sam zaboravio napisati, a što te je nekad uvrijedilo...

Sanjam.mp3

Opet ona poznata praznina poslije nadanja... Sve manje boli, navikao sam. I kako sat otkucava, shvatam da je svaka sekunda ispunjena mislima o tebi, ali da tvoje sekunde nisu napisane slovima mog imena... Što se duže borim za nešto što ne znam ni da li više postoji – to više sve ovo gubi smisao. I postaje mi smiješno kad se okrenem u prošle dane, jer sve što sam uradio nisi ispratila ni sa smješkom niti sa tugom; ti to nisi ispratila nikako... Baš te zaboli. Tvoja bezosjećajnost dosegla je takav nivo da me dovodi do pitanja: da li je uopće moguće da sam ti nekad nešto značio...? Opet mi je iz dana u dan sve teže. Jer ponovo te čekam na msn-u, nadam ti se, a čemu više? Ti sigurno ne misliš o meni, niti te je briga kako mi je, a sve i da jeste – ništa nećeš uraditi...

Nakon par poziva da što prije izađemo na kafu, našli smo se opet u jednom od onih razgovora u kojima nikako nisam dobar... Jer, smatram da nisi u pravu, a ne mogu ti to sasuti u lice kao ti meni, pa se razgovor opet okreće u onom poznatom smjeru – ja te i dalje volim, i nisi trebala otići... A tvoj jedini odgovor je i dalje: „Ali šta ja tu sad mogu.“ jer sad si kao zauzeta... A pitaš li se zašto nisi ništa uradila dok si još bila slobodna? Nije fer, znaš...

Š: „Znaš li da tu svoju grešku oko nerazumijevanja smatram najtežom u životu...?“

P: „Pa to ti je i jedina greška koju si napravio. Mi bi i dan danas bili zajedno, mogli smo preći i preko vjere...“ Ubijaš me riječima, jer još uvijek značiš... Ali istina je malo drugačija, mi bi još uvijek bili zajedno da ti nisi napravila toliki problem oko cijele situacije, uvijek je nedostajalo ljubavi, ali sa tvoje, ne sa moje strane. Griješila si i ti pa ja nisam dizao nos, niti se derao kao kreten, niti pravio glupe probleme oko gluposti... Kažeš: „Nikada ne bih otišla na msn i upoznala momka da si onda imao razumijevanja...“, pa zašto si to uradila? Zar stvarno misliš da sam toliko pogriješio da si morala otići na msn i upoznati nekog, i kad ti se već svidio nisi mi mogla pružiti zadnju šansu da ispravim jedinu grešku, već si potrčala Bogu zahvaljivati, udavati se i djecu rađati s njim???

Da ti je bar značilo to da odeš na more sa mnom – ne bi se toliko naljutila, shvatila bi da mi nije bilo stalo da odem na more, već da to bude s tobom... I samo kad se sjetim tvojih riječi: „Ja sam stvarno uradila sve da uspijemo...“ KADA?!? KAKO?!? NA KOJI NAČIN?!? – Sjeli kod mojih u kafić – popili dva pića (i umjesto da si se zabavljala, ti si uporno kontala ko je gdje bio u ratu) – vratili se kući i ti rekla: „Eto vidiš da ne možemo biti zajedno.“ Na osnovu čega??? :S:S:S. Šta si uradila? Redala si prepreku za preprekom, rušila sav moj trud i stajala po strani dok sam pomicao i rušio sve tvoje povučene granice... Ja sam uvijek bio onaj što je govorio: „Možemo, zajedno ćemo sve, ne boj se, samo budi uz mene...“, a ti bi uvijek odgovorila: „Ali kako možemo? Nema drugog načina, ne može drugačije...“ Dovoljno bi mi bilo samo da si ostala, sve bih uradio za tebe... Ali izgubio sam osnovu kad si rekla da je moje ime razlog našeg rastanka, pa više nisam znao ni šta je osnovno... Laički rečeno – zijanio sam se... Nisam te mogao voljeti onako kako sam želio da te volim. Izgubio sam i riječi, ostali su samo nedorečeni osjećaji koje nisi htjela prepoznati. S takvom mukom samo muukom mogao sam pričati. A ti tražila da pišem zlatna slova tu na nebu, al' nisam bio bog, pa nisam to ni mogao... Bar uključi savjest da se sjetiš – možda griješiš ili grješnik samo sere, jer stvari svare misli. Ova moja luda glava zamišlja te još, kao pusto obećanje a isto stanje – isto sranje.

P: „Šargarepo, ne mogu ja sad isključiti osjećaje i ostaviti momka radi tebe...“ – a otkad ih imaš??? A mogla si ih isključiti kad sam ja bio u pitanju, to si mogla... Smiješno...

Š: „Ne znam, ali ne mogu više da saam sebe ranjavam... Izvini, ali s tobom ama baš nikako ne mogu biti prijatelj... Koliko god da se trudim, ne uspjevam. Eto vjeruješ, sve i da se udaš za njega i djecu da rodiš – to ne bi promijenilo ništa, opet bih te volio isto kao i prvog dana...“ – sjećam se tačno koja je pjesma tog dana svirala na radiu... Indexi – Sanjam... Tužno, jebiga...

P: „Ne znam sad da li da ti kažem vidimo se, ne vidimo se...?

Š: „Pripremi se za karaoke party ;)“

Nakon par dana – ponovo raskidaš sa momkom... Čovječe, koji već put trudim se da obuzdam nadu, ali jebiga, ne uspjevam... Na msn-u opet kucaš grand gluposti: „Eto nek ti je duša na mjestu sad, što patim, raspadam se... što me svaka kost boli... što umirem...“, pa da, kako to prije nisam shvatio... Ti sad misliš da je meni drago kad patiš. Nije svako zlonamjeran... možda to tako ide kod tebe, kad već tebi nije lijepo – nek' nije nikome... Odgovaram: „to s kime si ti, da li si sama ili ne, uopće ne mijenja ništa, ako te nemam, onda nemam ni na čemu biti zahvalan, niti će mi kako ti kažeš duša sada biti na mjestu... kao da je sve što sam ja želio to da ti budeš sama...“ Kažeš svaki put kad si se posvađala s njim, prije toga si izašla sa mnom, i ja ti ispadnem kao neki peh... Jebi mi i mater onda, kao da sam ti ikada bio sretni pajac nasmijani...

Karaoke party je održan, kao što sam i obećao... Vozimo se do mene gdje nas čeka ostatak grupe.

Š: „Jesi li se to opet pomirila s momkom?“ – nakon što si se par puta izvukla da ne odgovoriš...

P: „Jeeesam pomirila sam se, kakve to veze ima?“

Š: „Eto... jel' ti sad srce na mjestu?“

P: „Nije...“ – nisam ništa dalje pitao, ali svejedno ne shvatam zašto ti srce nije na mjestu sad.. Opet si sa voljenim, sve je ok i ko jebe cijeli svijet – tvoja poznata politika. Kad nešto zatreba – zovi ko pomoći može, kad ne treba – ko ga jebe...

Pjevali smo sve i svašta... par pjesama i u duetu. Dok smo se vozili nazad progovorili smo tek par riječi...

P: „Od sad sam opet na block-u, jel?“ – klimnuo sam glavom...

Š: „Jebiga... izvini još jednom, ali ne želim se više ubijati tvojim slikama i nickovima, neću ni da se nadam više... evo vidiš, i sad kad si raskinula ponadao sam se, jer te je ostavio da ideš sama pješke kući...“

P: „To je zato što sam mu rekla da sam otišla drugim putem i otišao je tim putem da me traži. Ima tri puta kojima mogu otići.“ – dakle dopustio je da odeš, dovoljno daleko da ne zna kojim putem... Momak ti je kreten, ja bih te tražio po sva tri puta... Nije on ni htio da te nađe...

Par dana kasnije poslao sam ti mail da te nisam blokirao, već da jednostavno više neću dolaziti na msn nikako... I nisam. Nikad više. I lijepo te zamolio da me ne zoveš radi gluposti, već samo ukoliko osjetiš da će poziv vrijediti dovoljno da opet budemo zajedno. Ako to neće biti nikad, neka i ne bude. U tom slučaju, bolje sam zaslužio, zar ne...?

A gorak je dan bez tebe i tvojih usana... Trebaš znati da si mi srušila snove... Znaj i to, da se ovakvi ne sanjaju dva puta u životu. Neću više sanjati, ne ide mi...

Sanjam da te opet slušam kako dišeš...
Kako dišeš dok savija se trava,
da me dira tvoja kosa plava,
tvoja kosa na mom licu, draga...

Sanjam da se opet volimo u klasju...
U tom klasju što leži tu pod nama,
i da luta tvoja ruka vrela,
tvoja ruka preko moga tijela...

Samo jedan život imam
i ludo ga bacam,
jer zavoljeh jednu ženu
ženu koju sanjam...

Samo jedan život imam
koji nisam htio,
jer zavoljeh jednu ženu
koju nisam smio...

Sanjam da ti kažem
vrati mi se draga...
Ako treba pobjegni od svega,
jer je život samo ovaj jedan,
nema ništa, ništa izvan njega...

Crveno.mp3

Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…

Znas da nekad.mp3

Slijedio je period oko Nove godine, već nekoliko puta si raskinula s momkom i pomirila se... Ja sam se uvijek žestoko ponadao da ćeš se vratiti... U oktobru - biće u novembru, u novembru – biće u decembru, biće bolje... Viđali smo se često, ali uvijek je to bilo – ja dođem po tebe i odvezem te negdje, u međuvremenu on nazove i ti odeš s njim... Ne izađemo ni na kafu, pa sam ti rekao da ne želim više takve susrete, razumijem da mu ne možeš tek tako reći da ne dolazi, ali ne razumijem zašto se ne nađemo sat ranije pa lijepo odemo na kafu... Kažeš mislila si da mi bar te vožnje nešto znače, ne znajući da sam za benzin posuđivao pare od svih mogućih i nemogućih... Sestra me moli da je odvezem na posao, ja neću jer mi gorivo treba da izađem s tobom. Spavam samo sat i po vremena a onda ustanem da bih se našao s tobom, i ti mi kažeš da mi to ne znači??? Napisao sam ti mail da me zoveš samo kada budeš htjela da izađeš baš na kafu sa mnom... To si i učinila, par dana poslije.

Opet sjedimo na kafi, pričamo gluposti. Tek što smo sjedili ne više od 10 minuta – baš kao i svaki put - zove on... (gdje si, s kim si – eto me) Završavaš razgovor i bacaš mobitel na stol uz: „...jebo ga više...“ I kao i svaki put – izgubim raspoloženje. Gledaš me, gledam te... Sve znam, sve znaš...

Š: „Hoće li to doći ovamo?“

P: „Neeeeće doći. Dobro majke ti je'l sad moj momak razlog da ti šutiš?“

Š: „Da, upravo je tvoj momak razlog da šutim.“ – ne znam zašto si se iznenadila odgovorom...

P: „Svaki put kad sjednemo na kafu, ti šutiš i gledaš negdje, ne znam više ni što izlazimo...“, razmišljam koliko si samo u pravu... Ja više ne mogu da te pitam bilo šta pametno – jer me boli. Glupa pitanja tipa: Voziš li biciklo, kad si se ošišala, kad si se ofarbala, dobre ti te čizme, idu uz jaknu - gdje si kupila – nikad nisam postavljao... To je već razgovor na silu.

Opet me gledaš, znam dobro šta je...

Š: „Je'l moraš ići?“

P: „Pa eto, trebala bih, čeka me momak.“

Š: „Pa haj'mo, što odmah ne govoriš, nemoj da čeka... (ne da se nikome čekati kao meni, zar ne?)“ – izlazimo iz kafića i idemo do banke da uplatiš nešto.

P: „Znam šta će sad bit, sad ćeš opet dići nos kako ja tebe iskorištavam i kako...“

Š: „Ne brini se, neću dići nos, cijenim tvoj trud što si htjela izaći na kafu sa mnom.“

P: „Mislila sam da će raditi do 4 i trebao je raditi do 4 ali danas je bio ovdje u centru nešto završavao i ranije završio, i šta ja tu sad mogu eto...“ – glas ti poče podrhtavati kao da ćeš zaplakati i ja sam ostao naprosto iznenađen time što si mi pokazala osjećaje. Bože, još uvijek ih imaš...

Š: „Ma sve je ok, ne brini, neću dići nos. Važna je namjera...“ – jedva progovorih od iznenađenja.

P: „A ne razumijem te, i sa tobom dok sam bila izlazili smo zajedno sa svima, ne znam zašto ti sada praviš problem i nećeš da izađeš sa mnom i mojim momkom?“ – gluplje pitanje mi niko u životu nije postavio...

Š: „Zato što te volim. Razumiješ li sad? Zato ne mogu, ne mogu te čak ni pitati kako ti je s njim, jesi li sretna, je li ti lijepo, jer me to boli... I ako se zbog toga više ne želiš viđati sa mnom, neću se ljutiti, vidiš i sama da šutim kad god izađemo...“ – nisi ništa rekla, spustila si pogled i nosić ti je proradio, koračali smo ka banci... Gledao sam te dok si popunjavala neke uplatnice, još uvijek šmrčeš, al' niko nije znao sakrit suze k'o Pahuljica... Imala je oči boje vena, boje vena, boje Dunava... Voliš me, zar ne? Sjetih se nekoliko Balaševih:

„Uzdahnuće, predosećam? Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda na vodi... Biće sama, nadam se.
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina. Da… Tišina. I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo.. Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Štedeći se…
Učeći se kako ću najbolje voleti nju. Kada je konačno nađem.“

Vozim se saam kući, i razmišljam: „Bože, ne razumijem zašto mi se pravda, jer koji klinac joj ja još značim, i zašto se tako raznježnila kad sam rekao da je volim... Govorio sam joj to i prije – ništa joj nije značilo... Ne shvatam... Ja joj ne mogu pružiti ni bogatstvo ni ugled, pružam joj samo ljubav.“

Slijedeće jutro zoveš na voice conversation preko msn. Šminkaš se...

P: „Hajde pričaj nešto.“

Š: „Što ja, pričaj ti nešto...“

P: „Hajde ne moraš pričati ako nećeš, onda pjevaj.“

Š: „Ajd, koju ćeš?“

P: „Može dirlija od crvene jabuke.“ – pjevao i otpjevao...

Š: „Ajde neku drugu sad.“

P: „Ne znam koju bi, ajd koju god hoćeš.“

Š: „Ok, kad smo već kod crvene jabuke... Znaš da nekad mislim na tebe. Nešto me uhvati i nikako da prestane. Danima me muči i ništa tu ne pomaže, jer sam slab i ne mogu bez tebe... Znaš da i sad mislim na tebe, da te sanjam sve ove godine. Daj javi se ponekad, bar nazovi me – jer dobro znaš da još uvijek volim te...“ – za trenutak mi se učini da ti je opet nosić proradio, tipkaš:

P: „Ja zajebanog malog...“

Par dana prije Nove godine, na msn-u ti stoji nick pjesme za koju si mi godinu dana prije rekla da ti uopće nije nešto... Osjetih nostalgiju za prošlom godinom, i rastužih se – pa sam te blokirao i izbrisao. Ne želim se više nervirati ni oko čega, i smatram da sam ti poklonio sasvim dovoljno pažnje koja je ostala neuzvraćena. Šalješ mi sms nakon 7 dana – zoveš na kafu. Dok se vozimo na istu:

P: „Što te to nema na msn-u?“

Š: „Zato što sam te blokirao.“

P: „Jesil' majke ti?“

Š: „Jesam.“

P: „Jesil' svega ti?“

Š: „Jesam bona, što te to čudi toliko?“

P: „Pa ja to tebi ne bih nikad uradila...“ – ma daaaj, a možeš me šutnuti ko zadnji brabonjak na svijetu, i otići s drugim...

Š: „Jebiga, imao sam razloge...“ – opet povlačim teške riječi i ne želim te povrijediti...

P: „Koje to razloge bogati?“ – opet si se odjednom raznježnila.

Š: „Ne mogu više... ne mogu da gledam nickove i tvoje slike sa njim, to me boli i ne želim to sebi raditi...Svaka sitnica me ubija.“

P: „Hej, ima da me vratiš čim dođeš kući, jesi čuo? Prebit ću te ako me ne vratiš!“

Š: „Znači vidjet ćemo se bar još jednom :)...“

P: „Ha – Ha“

Vratio sam te na msn, i nije mi bilo lijepo... Opet isto. Svaki put kad nisi online – samo očekujem kad ćeš doći, i kao kreten nadam se da ćeš reći da me još voliš... A kad dođeš, otvorim listu kontakata i samo gledam kad si online, away, busy... Očekujem da se javiš. Kad se javiš – uvijek je to nešto oko laptopa, neki program za komp ili link... Dok god si online – ne idem spavati jer ipak čekam. Nada opet prelazi sve granice realnosti... Onda odeš offline i ja budem tužan. Bacim se na krevet i od 02:00 do 08:00 mislim o tebi, o sebi, o nama... I tako dan za danom...

Jedne večeri, oko 03:20, na displayu baš tvoje ime svijetli... Zoveš me da dođem na tvrđavu. Srce mi zalupa snažno i prođoše me trnci, znojim se i mislim: „To je to!“ Čujem tvoj brat viče da dođem, dakle s njim si, i još neko vas je dovezao gore. Bratov jaran. Spremam se i dolazim. Znam da si opet raskinula s njim, samo se nadam da neće biti isto kao i svaki put prije toga... Grliš me i pitaš imam li vašu pjesmu... A ja budala opet se ponadao... Da, eto, od svih pjesama, ja u autu imam baš vašu, opet pitaš gluposti... Sjedimo sami u autu:

P: „Brzo si došao...“

Š: „Nije bilo gužve...“ – ma doletio sam samo zbog tebe budalice, šteta samo što sam se još jednom razočarao... jer sve ovo svaki put sve manje vrijedi, a sve više gubi smisao...

Nakon što sam se na tvrđavi zadržao tek desetak minuta, uslijedila je grupna svađa ko će na putu kući voziti auto od jarana, jer jedino ti nisi pijana, a ja vozim svoje... Na kraju je pao dogovor da ti voziš moje – a tvoj brat jaranovo auto iza nas. Mobitel ti non-stop svjetluca, opet on... Kako je dosadan, već mi ide na živce i ne treba mi ništa od ovoga... Znam da ćeš se opet pomiriti. Javljaš se i pričaš sa njim dok se voziš u autu sa mnom... Svađate se, mirite i ko zna šta sve ne. Nisi mogla sačekati da ja odem pa onda... Rezultat svega – opet on dolazi po tebe, ti odlaziš. Ostaje jedno veliko pitanje: „Zašto si me pozvala na tvrđavu?“ Lijepo sam ti objasnio da me bole sve sitnice, čak i slika na msn-u, a ti baš k'o u inat našla da se miriš s njim dok se sa mnom voziš u autu... Da ti nisam rekao, shvatio bih. Princezo... dosta je... Više te stvarno ne shvatam, ali ono što znam je da mi sve ovo definitivno ne treba... i nisam to zaslužio.

Zoveš me u pola četiri ujutro da dođem na naše mjesto, a onda se lijepo pomiriš s njim, predamnom... Svaka ti čast, ko bi rekao da si mi i to u stanju napraviti... Zašto?

A gdje je ljubav.mp3

08.07.2007. Ne bih ti se ni javio tog jutra, da me sestra nije zamolila da pitam želiš li naručiti nešto od kozmetike, jer je zadnji dan za narudžbu.

P: „Evo me kod momka“

Š: „Pa šta ako si kod momka, možeš mi reći hoćeš li naručiti nešto ili ne“

P: „jel o glavu to ba?“ – (ko te jebe, i tebe i sestru i kozmetiku), stvarno nisam mogao shvatiti čemu ovo... Mogla si reći – neću, bilo bi sasvim dovoljno...

Povezah ovu situaciju sa jednom koja se desila par dana kasnije, tačnije 18.07.2007. Probudio sam se i vidio propušten poziv iz tvoje firme, pa sam ti poslao sms i pitao jesi li me zvala. Odgovorila si tek oko pola jedan naveče. Kažeš treba ti neki mobitel i objašnjavaš mi cijelu situaciju. Bit ćeš u gradu sutra, pa ako budem imao vremena da ti donesem. Htjedoh pitati: „Jel o glavu to, ba...“, ali sjetih se da si mi jednom rekla kako nismo svi isti, pa sam se čak ponudio da ti donesem odmah, ako ti je već toliko hitno. Pristaješ, kažeš da prozovem kad dođem. Pozvao sam Eš-a da pitam mogu li posuditi auto, jer nisam siguran imam li goriva da stignem do tebe, a kamoli da se vratim. Ali trebalo bi mi puno više vremena da dođem, a kasno je i sigurno želiš leći što prije, pa sam rizikovao... Srećom, došao sam bez problema.

Š: „Evo, tu ti je sve, kako si ti?“

P: „Ma nisam dobro, glava me boli cijeli dan...“ – sjećam se kao da je jučer bilo, mrak, stojimo na stepeništu pored željeznih vrata, namještaš tamno plavu maicu preko kukova...

Š: „Hoćeš bit ok?“

P: „Ma hoću, hvala ti za mobitel.“

Š: „Ništa... Ajd onda, idem ja.“

P: „Ajd laku noć.“ - krenuo sam niz stepenice, ali osjetih se obaveznim da pitam...:

Š: „Hoćeš da ostanem?“

P: „Šta?“

Š: „Hoćeš da ostanem?“

P: „Gdje?“

Š: „Pa ovdje, u autu... Ako ti nešto zatreba...“

P: „Ma jok bolan...“

Š: „Ok, laku noć.“

Tu noć, dok sam pješačio nazad kući, mislio sam, zašto baš ja od svih tvojih poznanika, znam da imaš toliko raje da si mobitel mogla nabaviti kad si htjela... Uostalom, da si sa mnom bila tada i da ti je hitno trebao mobitel, ja – kao tvoj momak bih ti dao svoj, a zvao bih te sa nečijeg , ili kućnog telefona... Ali, to sam samo ja...

Tih dana jako rijetko smo kontaktirali, a imao sam previše vremena i prostora da ispunim sjećanjem i našim sitnicama... I svaki put kad se probudim, pitam se da li sam učinio dovoljno da shvatiš... A ti s drugim SAD lebdiš na oblaku... Ova tvoja slika je kao sijenka što me prati, bespomoćno se osjećam kad shvatim da sam saam. Nemam izbora, pa ipak pišem - neka ostane zauvijek...

Sliku više pogledati ne smijem, jer predam se razmišljanju da priznam da te nemam, nisam spreman. Predosjećam svoj bol koji nastat će na riječima, jer uzaludno pišem... :( I ko zna koji put zaredom ne ponosim se bijedom, jer pobjedu mi odnosi bol što mi nanosiš. Džabe oni zagrljaji zanosni... Kriv sam, možda nisam. Kriza ipak nagriza a želim samo pisati i pisati, ne disati. Priča uvijek usrana, uvijek isto ponavljaš: „Kad nekog voliš...“, zaboravljaš na mene. Ja bar povučem teške riječi kada zaborav utuče tvoje misli. A povučen sam u sebe, sjetim se onih dana kad smo ti i ja bili tim. Zapitam se uvijek šta je ostalo za nama. Gazio sam sebe bez ponosa i srama, tako čekao te danima i satima; samo da se zapitaš pa zašto li sam pristao, sad živim bar za san što te doziva bez odziva i obzira. Ubija me misao da došlo je novo jutro... a ostaje samo tama, i postaje mi glupo, skupo plaćam svoje greške – a izvjesne su posljedice... Nasmijan sam lažno, tuga me proganja i strašno postaje mi sve, bez tebe sebe ja ni ne vidim. Nemam – zato čeznem...

Vidim isto plavo nebo, znaj da nikad kao sad nije tijesan ovaj grad. Ulice gdje tražim tvoje poglede da sretnem tvoje lice i osjetim sitnice koje pamtim. Zato shvati, zauvijek ti dugujem i tugujem... a možda likuješ moj poraz, još jedan novi dokaz da zbog tebe gubim obraz, a put je nestao pa ne znam kako dalje... ovaj bol mimoići, kako prići svojoj sreći... A dani su sasvim obični, i samo kreten dotični ti piše na papiru... Par mjeseci od tada, poslao sam ti sms: „Nikad nisam ni sanjao da može biti ovako teško da te zaboravim. A najviše od svega me boli što si tako ledeno hladna, baš kao januar...“ Odgovor: „Jesi li ti u Sa? Trebala bih ti vratiti onaj mob...“ „Nema veze, ako je do mobitela – nije vrijedan gubljenja vremena... Hvala što si se sjetila.“ Svaka riječ bi bila suvišna...

Sjećam se još jednog razgovora, igrali smo človeka preko interneta, baš to veče pomirila si se s momkom. Kopiraš mi šta ti je rekao preko msn-a: „jel ti mogu nesto reci, ja tebe puno volim i sve bih uradio za tebe, Allaha mi, ali ako te vidim i cak da budes u autu ili u kafani istoj gdje sam ja, a znam da nisi vise moja i neces vise biti jednostavno bi mi puklo srce, lijepo mi nije dobro“

Kažem: „I ti si pala na ovo??? :S:S“ Bože dragi svega i na ovom svijetu... Jel mogu i ja probat? „Allaha mi moje će srce pući ako mi se ne vratiš, nije mi dobro nikako, ajde, nemoj me ranjavat više i pričat mi o njemu, znaš da me bole i najmanje sitnice, ja te puno volim i već godinu dana mi nije dobro, i ajde vraćaj mi se što prije... Hoćeš li, Allaha ti?“ Javi mi pls jel' upalilo? Kažeš nisi pala ni na šta, nego mi samo kopiraš neke dijelove... Zašto mi onda uopće kopiraš, ako nije to ono na šta si pala? Nije moguće da mi onako bezveze bezrazložno kopiraš... Ti nikad ništa ne radiš bez razloga.

Pokušavam ti dati do znanja da sam uradio mnogo više nego on da bih te sačuvao, kažeš ne želiš sada razmišljati o tome. Pa da, sad si opet s njim i ko jebe cijeli svijet... Opet mi skrećeš pažnju na grešku koju sam napravio, i dalje sam jedini krivac za naš rastanak, i dalje ti tu ništa nisi mogla, niti ćeš uraditi. Na kraju krajeva ponovo se okrećeš vjeri, to čovjekovo utočište pred vanjskim nedaćama svijeta. Pretpostavljam da se za vjeru uhvatiš svaki put kad ti dokažem da nisi u pravu. Kažeš da ni ja saam ne znam ko sam (jer sam iz miješanog braka), kažeš ne želiš rađati djecu koja ne znaju ko su. Pa zar nisam htio promijeniti vjeru zbog tebe? Ali kad sam i na to pristao, ti si htjela da budem 100% u vjeri, jer doveo sam te do tačke kada pristajem na sve – samo da budem s tobom, a ti tražila sve više. Ali ne ne neeee... nisi ti to tražila od mene, kažeš sada. Ma gdje bi ti... Ti si anđeo, ustvari melek, oprosti... Sreća imam msn history pa se mogu podsjetiti kako si se jako uhvatila za tu vjeru... Kad ćemo već pričat gluposti i ovako se primitivno vrijeđati, budući da sada imaš momka koji, ne sumnjam - ima odgovarajući pedigre, možeš svojoj djeci upisati u knjižice cijelu granu od koje su nastali... Znaš, to su djeca, nisu psi... Ipak, nisam ti to htio reći, pitao sam te samo: „A gdje je ljubav?“

Uvrijedila si me kad si rekla da ne znam ko sam... Tražiš me u potpuno pogrešnom svijetu... Ja nikad nisam bio osoba u vjeri, niti sam bio protiv drugih religija. Ljudi imaju slobodu da vjeruju u šta god hoće, zašto bih se ja petljao u to... Na početku nije bilo nijedne religije, danas možeš birati, samo u svrhu pravljenja bespotrebnih podjela, traženja razloga za nove ratove, samo nek nije dobro, jer onda ne valja... Bog je dobar i svemoguć, zar ne? Mogao je u startu „programirati“ da svi ljudi budu jedne vjere i vjeruju u pravu stvar... Pitam se što to nije uradio, zar voli da se dijelimo, patimo i ubijamo zbog različitih uvjerenja? Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem... Iskreno se nadam da si tada dosta riječi napisala da bi pokušala da mi olakšaš bol koji osjećam zbog tebe.

Danima već kiši, ja iz dura opet odlazim u mol. I ne znam više kako, od srca se ne smijem predugo... Sasvim krivo vrijeme za mene, prolazi bez potrebe. Nisu šanse svima jednake, ne možeš od istine...

Oprostite na smetnji,
i ja bih rado nešto veselo...
Al' nema dobrih vijesti,
gorko valjda traži lagano.

Sasvim krivo vrijeme za mene,
prolazi bez potrebe.
Sve su boje sivo-srebrne,
čekaš ljeto, a već zima je...

A gdje je ljubav?
o, a gdje je ljubav?

Slažem dane, tugo,
ti si moja vjerna pratilja.
A nema tome dugo,
još je bilo svjetla ispred nas.

Tražim ljude, slabo pogađam,
čuvaj leđa, svašta se događa.
Sve su boje sivo-srebrne,
čekaš ljeto, a već zima je...

A gdje je ljubav?
o, a gdje je ljubav?
kaži, gdje je ljubav?
o, a gdje je ljubav...???

1.mp3

...a toliko ljubavi je ostalo da umire u meni. Bez obzira što si s drugim, nisam ti mogao prestati slati sms poruke, uvijek su počinjale sa: „Ljubavi...“, a odgovora najčešće nije bilo, ili bih dobio nešto tipa: „Evo me s momkom... idemo tu i tu...“ ili „sjedimo na kafi...“ Tako bi me zaboljelo kad bih to pročitao. Nisam mogao shvatiti zašto mi tako odgovaraš, kao da želiš da znam da se provodiš... Pomislio sam da me mrziš, jer je sve to izgledalo kao da me namjerno želiš povrijediti. Ja bih tebi bar odgovorio u jednini: „Idem tu i tu, sjedim tu i tu...“, znam da bi ti bilo lakše... Ne prebole svi tako lako kao ti... Lako je kad te neko ni ne zavoli... tad samo tamna strana srca zaboli... Teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli... Teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli...

Ipak, govorim sebi da neću odustajati, odustati je bar najlakše – okrenuti se i otići, ma to može svako. Potrudit ću se da ti dokažem da sam vrijedan svega lijepog što si ikad poželjela ostvariti sa mnom. A šta mogu učiniti s tom svojom nerazumnom mišlju, nikome ni od štete ni od koristi, nikome od potrebe, osim meni? Nepotrebna, luda, nekorisna, ali mi se čini da bi bez nje ostalo samo pola moga svijeta, ili još mnogo manje, pa ni to ne bi vrijedilo, i da bez nje ne bih bio ja, već neko drugi, gluh i sakat, stran i mrzak saam sebi.

Treba li onda da ostanem nepokretan, i da ostavim svijet da ide svojim tokom, svakako ništa izmijeniti ne mogu?

Svi razlozi govore da je to najbolje, samo mi jedan ne da mira: RAZLOG SAVJESTI. Ne znam odakle mi, ne znam šta će mi, smeta mi da živim, a ne mogu da ga se otresem.

Ostavi me, kažem toj nezvanoj savjesti, šta ćeš mi nemoćnom! A ona čuči u nekom kutu mene, ponekad pospana, ponekad budna, ali me ne napušta. Smiješna si, kažem, tako nekorisna. Ti si moj suvišak. Ne radujem se što te imam, ne osjećam zadovoljstvo što si se nastanila u meni, ti nisi moja plemenitost već moje oštećenje. Zašto nisi našla nekog moćnog, snažnog, neustrašivog a poštenog? Ako takvog nema, šta sam ja kriv? Sklonila si se u mene, kao siroče, i ćutiš, kao siroče, ništa ne tražiš, ninašto me ne nagovaraš, sve ostavljaš mojoj odluci, i dobro je dok te ne zaboravljam, ali osjetim stid čim te se sjetim. Ne znam zašto, ničim me nisi zadužila. Ne znam ni šta si, prisustvo koje nema oblika, ćutljiva opomena koja se ne poziva na razlog, nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronađe. Kako da ga pronađe, i kako da ne klone, ako ga i pronađe? Ti si nerazumna, ne tiče te se tuđe teško iskustvo, prezireš opasnost, vučeš na opasne staze, i ne smatraš to podvigom već dužnošću. A kome sam ja to dužan? I zašto baš ja? Pronađi nekog pogodnijeg, sa mnom uzalud gubiš vrijeme.

A ona čuči, ćuti, čeka svoj čas. Čas moga oduševljenja, ili moje ludosti...

Napisat ću ti mail! To je jedini način da pokušam doći do tvog srca... Samo pisanje činilo je da se osjećam bolje, jer sam se nadao da ćeš čitati, razumjeti, oprostiti, shvatiti da smo raskinuli radi gluposti, i vratiti se... Ja ili se nikako ne nadam, ili se nadam previše... A vrijeme prolazi, mjesec i po dana od kad sam te zadnji put vidio. Znam, jer slavim rođendan bez tebe... opet nedostaješ, i to boli... Ni osmjeh više nije osmjeh, to je grč... Sat vremena poslije ponoći, čestitaš mi sms-om, zahvaljujem i zovem te na kafu sutra, javit ćeš se ako mogneš.

Sjedimo na kafi... Pričaš mi kako ti momak ima završni ispit na fakultetu, i da se ne brineš više ni za šta... Baš lijepo, ne odgovaram ništa na to, boli... Šutimo neko vrijeme, pa me pitaš šta je sa poslom, stanom, autom i putovanjem u Dubai... Upravo sam došao iz radnje koju zatvaramo, stan ističe za pet dana, gazda mi ne želi prodati naše auto, čak neće ni da mijenja za moje – ključ za ključ, na put ne idem (jer te toliko volim da mi ne pada na pamet da negdje odem bez tebe...) I, kao šlag na rođendanskoj torti... gubim te... I ne treba mi upaljač da upalim svijeću na kolaču, ta imaginarna stvar se sama topi vrelim ljetnim suncem.

P: „Pa što ne ideš u Dubai?“

Š: „Ne znam... ovdje mi je lijepo, ne bih mogao bez ovih ljudi, bez svog grada...“ – glavni razlog ne spominjem...

P: „Pa dobro, je'l ti živiš za sebe ili za druge?“

Š: „Za druge, izgleda...“ – (za tebe, budalo... zašto bih za sebe živio, onda nije zanimljivo...)

P: „E pa jebiga onda...“

Š: „Upravo tako... jebiga...“ – u sebi razmišljam, ko si ti da o tome razgovaraš sa mnom, ni ti ne živiš za sebe. Naprotiv, ti zavisiš, zbog toga smo, navodno i raskinuli...

Šutjeli smo još neko vrijeme, kasnije si mi tu istu šutnju i nabacila. Evo, oprosti mi što te nisam pitao sve ono što me boli, i zbog čega sam šutio... Oprosti što nemam snage da te slažem da ti želim sreću sa njim. A budući da mi se svijet rušio (a ti bila „tako jako saosjećajna“), potpomognut tvojim izjavama da ti je lijepo i da se ne brineš više ni za šta – bio sam u pravom rođendanskom raspoloženju...

Nakon nekoliko dana poslao sam ti mail... Bio je tvoj rođendan. Pročitala si, ne sumnjam, jer si na msn-u rekla samo: „u mailu ti ima komentara kojima tamo nije mjesto.“ To je bio cijeli tvoj komentar na 15 stranica teksta... Koliko god sam se trudio da ti dokažem da radiš velike gluposti – ti si ostajala gluha i nijema. A ja sam, još uvijek zaluđen problemom vjere, bezuspješno tražio odgovor na pitanje: Ako si znala kakav će kraj doći, zašto si dozvolila da se početak desi? Kažeš nisi znala da će ovako završiti... da si znala ne bi ništa počinjala... Pa kako nisi znala, uvijek su postojala samo dva izlaza, da ti kažeš mami ili da ja promijenim vjeru. I nakon što sam htio promijeniti šta je onda problem? Ti nisi znala, jel? Prije nego što se išta desilo trebala si u startu reći da sam nepoželjan, a ne nakon mjesec dana, ili kad si već počela trebala si biti spremna i da se žrtvuješ za ono što počinješ, a ne da se na mene prenese sav teret. Ja te nisam mogao ostaviti jer sam te zaboga toliko puno volio... A ti si tako bezosjećajno ubijala ljubav svojim glupostima i bespotrebnim nerviranjima. Stvarala glupe prepreke koje sam bio spreman sa lakoćom preći zbog tebe. Bar si znala da nisam osoba s kojom bi mogla biti samo radi zabave... I da si bar rekla prije nego sam te zavolio, da sam znao da postoji i najmanja šansa da ne uspijemo – ne bih nikad dozvolio da mi se približiš i povrijediš me.

A sve ovo užasno boli jer znam da si se u početku pitala šta bi ti mama rekla kada bi znala da si sa mnom, pisala si o tome. Bila si spremna na nešto... Danas bi mi sigurno rekla da griješim, baš kao što si izbrisala taj tekst. Čemu lagati, da li te je stid što si baš mene voljela? Ne znam više ni koga sam volio... Jer nekad si bila tako slobodna da izraziš svoje osjećaje, a onda si se najednom toliko potrudila da se udaljiš... Je li vrijedilo ostaviti me? Je li taj momak sve što si ti sanjala? Ja to nikad nisam mogao biti?

Zašto mi već jednom ne kažeš istinu, vidiš i sama da se patim i trudim da ne živim u zabludi...  

Gorak je dan bez tebe i tvojih usana...

Sve ce to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i sas....mp3

Kad sam se vratio sa „provoda, veselo lepršajući morskim gradovima“, sve se promijenilo. Na poruke nisi odgovarala, a i kad bi odgovorila – bilo bi to što kraće, čisto da me skineš s vrata... Nakon par dana pojavila si se i na msn-u. Poslala slike da mi dokažeš u kakvom si stanju bila, i pri tom me još malo ubijaš svojim napadima, kao da se nisam saam dovoljno okrivio. „I ti još hoćeš da idemo na more, vidiš li ti kako sam izgledala?“, zaprepašten stanjem koje sam vidio na slikama, samo sam napisao: oprosti, nisam mogao ni zamisliti da može biti ovako teško... „Ma ja, nisi mogao zamisliti, nije ti dovoljno što ti ja kažem da ne mogu spavati ni jesti kako treba. Stvarno si me razočarao...“ Naravno – opet su propali svi pokušaji da ti dokažem da sam shvatio koliko sam pogriješio i da se kajem, molim te da mi oprostiš. Rekla si da to više nije dovoljno, i da se u tebi nešto prelomilo, da više ne osjećaš prema meni ono što si prije osjećala... i kao stvarno ti je žao, ali ti tu više ništa ne možeš uraditi, tri tačke... Tako jako si se uhvatila za tu moju grešku, kao da je najteža na svijetu, posumnjao sam da imaš nekoga...

Jutrima sam što duže ostajao kod kuće, samo da bih s tobom chatao preko msn-a, često sam kasnio na posao zbog toga. Sve moje molbe i prijedloge odbijala si bezosjećajno, kao da nikada u životu nisi voljela... Znala si da ovako griješim prvi put u životu, mislio sam da ćeš imati bar malo više obzira... I mnogo mnogo teže greške se oproste kada nekog voliš... Bojao sam se da imaš nekog drugog u planu, jer nikad nisi prema meni bila tako... previše drska i hladna.

Prošlo je nekoliko dana, i jednog jutra vidio sam da slušaš sve one happy ljubavne pjesme, pitam te zašto si tako sretna, i što to ne podijeliš sa mnom... Bolje da nikad nisam pitao...

P: „Šargarepa, nekad si bio osoba kojoj sam govorila sve – sad si samo prijatelj, da sam htjela podijeliti nešto s tobom, vjerovatno bih to već uradila.“ – kako me ovo samo zaboljelo... nisi to morala reći, više bih volio da se nikako nisi javila... Sad sam već bio siguran da imaš nekoga... Zamolio sam te, ako budeš imala vremena popodne, da izađemo na kafu... Ali budući da su ti planovi sa nekim drugim očito uspjeli – sada me već možeš lagano početi brisati iz svog života (i ne seri da nije tako, šta si uradila da me sačuvaš? NIŠTA! Nisi mi pružila šansu i nisi se trudila ni oko čega vezanog za mene)... kažeš:

P: „Ne mogu, upoznala sam jednog momka, doći će po mene da idemo na ergelu konja“ – razvio se razgovor - govoriš mi sve ono čega sam se najviše bojao, kako je on dobar momak i kako su njemu svi rekli da si ti fina djevojka, (a ko to svi, i odakle ih znaš? Ne laži bez potrebe...) kako je i on imao vezu koja je imala problem vjere, kako te drži kao malo vode na dlanu i tepa da si njegovo white zlato...

Zašto mi to govoriš... Ne znam kako da shvatim tvoje riječi što me jako zabolješe... kao osvetu za moju pogrešku ili možda tvoju veliku nepažnju... Nisi ti to nesvjesno uradila. Osobi, za koju pojma nemaš koliko te voli – govoriš sve to... svaka čast, treba bit karakter za to. Nek ti bude drago... mogu ti reći da ti je osveta uspjela 100%, jer od tog dana slijedila je moja psihička destrukcija. Budi zadovoljna.

Svaki slijedeći chat na msn-u završavao je svađom. Jednostavno se nisam mogao pomiriti s tim da moju grešku smatraš toliko teškom da je vrijedna raskidanja, a tebe je naravno baš briga za to šta ja mislim... Prošlo je tek desetak dana od kad smo trebali ići na more – a ti već tako... Kažeš jače je od tebe, ne možeš protiv osjećaja... A mogla si kad je trebalo problem vjere staviti ispred osjećaja, je'l? Pričaš mi sranje, skrivaš istinu i ostavljaš me da živim sa svojom jedinom greškom koju očajno pokušavam ispraviti... Saznavši da imaš nekoga, boljelo je leći u moj krevet i pokušati zaspati... jer, navikao sam da razmijenimo porukice za laku noć, a mobitel bih stavio pored, na naslonjač za ruke... Jutrom, kad se probudim – uvijek bi me dočekalo malo pisamce na display-u... tvoje dobro jutro. Boljelo je, i falilo previše... od tog dana – više nikada, ali bukvalno nikada nisam zaspao na svom krevetu u svojoj sobi... jako je nedostajalo... Razočarao sam se u ljude... Zar sve ovo završava ovako bezosjećajno i grubo, baš kao da sam ti neprijatelj... Zar u tebi nema ni bogde oprosta i saosjećanja?

Ne bih nikada nikome poželio dane kakvi su bili moji dani koji slijede... Gori!!! Od momenta kad otvorim oči, pa sve dok iznemogao ne utonem u san – gori i ne prestaje... Ne uspjevam ni bar na tren zaboraviti da me više ne voliš... Ne slušam više šta šapućeš dok snivaš... Plaši me koga pominješ... I sve si dalje, a sve mi bliža bivaš... Kao da opet počinje... ali me ne voliš... To se uvijek drugom desi, govoriš... Tražim te, sanjam te, ali više ne znam gdje si, a tako te prokleto puno volim. Dišem a nisam živ, volim a nisam kriv... prazna jutra, prazne večeri, hiljadu puta pitam se kako je došlo do ovoga, i krivim te što si s drugim... Jer, sve se dešava tako brzo – baš kao isplanirano... nijedna suza, nimalo volje, nijedna slutnja; ni glas – NE! Ti si sve to hladno ispratila i otišla... a moglo je bolje...

Više ništa ne vidim, i ništa ne čujem... čudim se kako to ljudi odlaze bez pozdrava, često bez obraza... ja nikada ne bih mogao reći nekome tek tako – bio si, više nisi, nije do mene i ćao... A pogotovo nekome koga sam ikada volio... O, dal' smo rođeni zli, il' smo u putu to postali? Pokaži mi kako to ide? Da li ostanu čovjeku te njegove teške riječi da ih se sjeća? Mene bi to proganjalo godinama, a tebi je tako lako... Daj, nauči me da te zaboravim... Čuvam te puno više nego ti mene, čuvam te jer ti ne želim reći riječi koje bi te mogle povrijediti, još uvijek se nadam da u duši nosiš dar oprosta... Ali kakve to uopće veze ima kad ti nije stalo... Znam, reći ćeš: „Malo je tužno... a on je bio kopile i jad...“, zaboravit ćeš me kao i mnoge prije mene... Bit ću tek jedan više iskinut list. Par propalih, zgužvanih mjeseci tvog života... Zar ne?

Eto... ja se nisam provodio na moru dok si ti umirala od bolova, ali ti jesi dok sam ja patio... Bilo kad u životu mijenjao bih tvoj fizički bol za svoj duševni koji mi je ostao kad si otišla... Pusti sva sranja koja si mi pričala i oko osjećaja i oko vjere, ali nije ti fer bio taj odnos bola... Ja to tebi nikad ne bih uradio... Još dugo vremena, maj dvije hiljade sedme nazivat ću crnim danima, bar što se tiče bola u duši...

Miriše pelin, pusto polje, ocvale ruže i med...

a moglo je bolje...

Lutko moja.mp3

Samo dan poslije... subota 28.04.2007., sjedio sam saam u radnji i polako se hladio od sna koji ne ostvarismo... I što sam se više hladio – to sam više shvatao koliko sam ustvari pogriješio i pretjerao u namjeri da ga ostvarim... Mislio sam samo o tebi. Šta da ti kažem kad se slijedeći put vidimo, kad ti bude bolje... Kako sada ispraviti cijelu nenamjerno nastalu situaciju?

Zazvonio je mobitel. Zove me moj prijatelj Zubić-Vila:

Z: „Eej Šargarepa, šta radiš, imaš li nekih obaveza?“

Š: „Evo dosađujem se na poslu, reci?“

Z: „Znači nisi otišao na more sa Pahuljicom?“

Š: „Nisam kume, stvari su se, kao i uvijek - iskomplikovale... Šta je bilo?“

Z: „Ma jarane, bio ja u Mostaru na ispitu, i dogovorio se s mamom da dođem do nje, ona je u Neumu. Sjeo na bus iz Mostara i u Metkoviću na graničnom prelazu ne daju mi da pređem, istekla mi lična karta... Pa sam mislio ako možeš da dođeš po mene i odvezeš me dole do mame...“

Š: „Pa kako bolan nisi vidio da ti je istekla lična??? Mogu, ionako nema posla... šta si kont'o?“

Z: „Eh, super, otiđi do moje sestre, ona će ti dat moj pasoš i pare za gorivo, uzmi moje auto. Zovi nekoga da ide s tobom, da ne ideš saam.“

Š: „Ok, čut ću se sa Ešom, ili ću zvat svoju sestru i njenog momka... Ajde javit ću ti se još jednom kad krenem iz Sarajeva.“ – odmah sam se sjetio da ti pošaljem sms i javim da ću ići...

-

Š: „Ljubavi, jesi li ti išta bolje? Evo zove me Zubić-Vila da idem po njega u Metković... Istekla liku lična karta i ne daju mu da pređe preko granice...“ – u ovoj poruci sakrio sam opciju ukoliko ti je bolje – da znaš da si mi prvi izbor...

P: „Evo me na kontroli, sve me boli, opet nisam spavala cijelu noć, ne znam gdje sam od bolova...“

Bilo mi je teško i nedostajala si mi; ali ne mogu doći da te posjetim, ne mogu te ni nazvat, ne mogu uraditi ništa osim porukom ti poželjeti što brži oporavak, reći ti da mi beskrajno nedostaješ i ukoliko nešto zatreba – ponuditi se kao moguću opciju, pa sam to i uradio...

Pozvao sam Eša i krenuli smo po moju sestru i njenog momka. Nisam ih morao pozvati, ali sve sam nekako računao da bi to možda nekada neko i nama mogao uraditi. Neplanski, iznenadno pozvati nas da skoknemo jedan dan negdje van grada... To bi bilo jako lijepo, zato sam to i učinio. Na granici nam se pridružio Zubić-Vila, sada sa validnim dokumentima. Kad smo stigli u Neum, sunce je skoro bilo zašlo, pa smo Eš i ja požurili da se okupamo bar jednom, šteta bi bila propustiti priliku. Voda je bila ledeeenaaaa, a nas dvojica jedine budale koje se kupaju. Uslikali smo se par puta i pobjegli na suho. Zubić je otišao u Dubrovnik sa mamom, a mi smo se dogovorili da prošetamo Neumom, sjednemo na kafu i krenemo nazad kući. Gledam sestru i njenog momka, presretni što su pobjegli od gradske svakodnevnice... grle se i ljube. Zadovoljni su, osmjeh ne silazi sa njihovih lica, hodaju zagrljeni. Kako bi im tek bilo super da noćimo... Ja osjećam ogromnu prazninu i kajanje zbog svega što sam učinio proteklih dana.

Š: „Hej, imate li kakvih obaveza sutra? Nedelja je...“

Eš: „Ja svakako nemam nikakvih obaveza hehehe.“

Sestra: „Nemamo ni mi, što?“

Š: „Koliko imate para, hajde da noćimo večeras ovdje, pa ćemo sutra oko podne kući.“

Skupili smo neke pare i krenuli u potragu za smještajem. Neum je bio baš bezveze, pust i ružan, kao neki napušteni morski gradić u kojem radi jedan kafić i dvije prodavnice... Smještaj je bio ok, dvije dvokrevetne sobe bez ičega. Napisao sam sms za laku noć i sakrio mob ispod jastuka, baterija mi je pri kraju. Dugo sam ležao i slušao valove... Sve bih dao da si dobro i da te sada gledam pored sebe... Ja ne bih spavao... gledao bih te kako sanjaš neka svoja polja maslačaka, i šaputao ti: „I ništa više nije važno, lice sveta zlobno i lažno se raspline za čas... I niko više nije bitan, svi su pesak prezren i sitan... pesak ispod nas...“ Fališ mi svakog trenutka... Zašto sve ovo nije bar malo manje bolno, i ti, i ja, i cijeli svijet oko nas, pun prepreka i stranputica... Zaspao sam sa željom da ti bude bar malo bolje... Nisam više želio da te pod svaku cijenu odvučem sa sobom na more, nisam želio ni da se prestaneš ljutiti na mene – jer znam da imaš razloga... Želio sam da ti bude bar malo bolje...

Jutro je bilo jedno od onih savršenih plavih, bez ijednog oblaka. Ali prvi pogledi na prljavi grad zarastao u korov, pokvarili su ukupnu ocjenu... Baterija na mobitelu mi se ispraznila, pa sam prebacio karticu u poslovni, koji svakako non-stop držim na punjaču, jer se baterija isprazni već nakon prvog kontakta... Sjedili smo u fast-food-u, doručkovali i razgovarali o tome kako je Neum totalno bezveze, tj. oni su razgovarali, ja sam progovarao samo kad sam morao. Nedostajala si mi i nisam bio raspoložen za društvo.

Eš: „Kladim se da je sad u Makarskoj hiljadu puta bolje, a Šargarepa?“

Š: „Aha...“

Eš: „Koliko nam goriva treba do tamo, mogli smo skoknuti da vidimo šta ima, to nam je pola sata vožnje...“

Š: „Ma ne znam, ja više nemam svojih para, jedino od radnje, ali to je za ne daj Bože...“

Eš: „Hajd pitat ću ja staru da mi ti posudiš 20km pa ću ti vratiti kad dođemo u Sarajevo, a ti naspi goriva i ajmo do Makarske.“ – razmislio sam, i odlučio da zaljubljenom paru dodatno uljepšamo ovaj izlet.

Makarska... za razliku od Neuma - puna ljudi, atmosfera u gradiću je sjajna. Sve radi i plaže su dosta popunjene, većinom ljudi sa djecom. Sjedimo u Marineti na kafi. Sestra i njen momak nemaju kredita, tako da ti ne mogu poslati sms od njih, Ešu je ostalo još 8 minuta i 40kf, pa je ugasio mob, kaže upalit će ga samo da se javi kući kad se budemo vraćali.

Eš: „Jeeebote Šargarepa, koja si ti lola...“

Š: „Što to?“

Eš: „Pa jarane, imaš treebu, imaš stan, auto, pare, imaš sve brate – šta ti još fali...“

Nešto me stegnu u grudima, nisam imao snage da kažem bilo šta. Niko od njih ne zna da ti i ja imamo problem sa vjerom, ne znaju da već 28 dana nismo zajedno kao prije. Ne znaju da danima ne jedem i noćima ne spavam jer te pokušavam zadržati kako znam i umijem... Niti znaju da sam upravo ispao egoistično đubre koje je mislilo samo kako da s tobom ode na more... I pored svega, ne znaju da iznajmljivanje stana traje još dva mjeseca, niti da će gazda doći u junu i zatvoriti radnju... Jedino što znaju jeste da imam otplatiti kredit za auto, a kad izgubim posao – bit će svega... Dakle – nisam lola, baš naprotiv - posljednje sam đubre na svijetu i gubim sve što imam u životu, gubim tebe... A valjda to ide kao domine, jer stan gubim sigurno, posao isto tako, ostajem u kreditu za auto, ali baš me briga za sve to... Stalo mi je samo da budemo opet zajedno, jer sve to što trenutno imam, ništa mi ne znači bez tebe... S kim da u tom stanu gledam crtane filmove ako neću s tobom, i za koga sam kupio auto ako nisam za nas; ko je moj suvozač što mijenja brzine – ako nisi ti...

Poslije kafe, ja i Eš smo se otišli kupati, a sestra s momkom u razgledanje grada. Budući da je jedino meni mob u funkciji, i to na izmaku baterije - naći ćemo se tačno u 17:00 kod auta, kad je planiran povratak kući.

Sjedim na plaži i bacam kamenčiće u vodu... Sve zamišljam da si pored mene, koliko bih samo bio sretniji... Moram ti poslati sms, pa makar ostao i bez mobitela...

Š: „Ljubavi, kako je prošlo na pregledu? Evo nas u Makarskoj, krećemo nazad u 5...“

P: „Drago mi je da se provodiš na moru... Nadam se da si sretan i da ti je lijepo...“ – ovoliko ironije od tebe nisam očekivao... Ne znam samo čemu? Čemu tolika ironija, jer, svakako i da sam u Sarajevu ili na kraju svijeta – to ne bi ništa promijenilo. I dalje ne mogu doći kod tebe da te vidim, i dalje ti samo mogu poslati sms... I na kraju krajeva – na more sam otišao sticajem okolnosti, jer je prijatelju istekla lična karta... Nije se meni ćejfnulo da sam rekao „ko te jebe Pahuljice – ja odoh, a ti umri u bolovima...“, i jedini razlog zbog kojeg sam se zadržao na moru – bili su moja sestra i njen momak. Bez obzira na sve – trudio sam se da im što je moguće više uljepšam sve ovo... jer znam da ovog ljeta neće ići na more; ne znam samo kako možeš tako razmišljati...

Š: „Zašto misliš da se provodim, nemaš pojma koliko mi nedostaješ i kako bih volio da si mi sad ovdje...“

P: „Mogu li te zamoliti nešto... kad si već na moru?“

Š: „Reci, uradit ću šta god mogu...“

P: „Nakupi mi kamenčića s plaže... treba mi za akvarium...“ – kamenje i danas stoji u garaži... eto čisto da znaš...

Krenuli smo na mjesto sastanka. Eš je imao još 30 kuna, i htio nam je kupiti nešto za jelo.

Š: „Radije mi daj 15 kuna, neću ja jesti...“

Eš: „Pa šta će ti onda 15 kuna?“

Š: „Vidio sam neke morske zvijezde, hoću da poklonim Pahuljici za akvarium...“

Našli smo se u 17:00. Zaljubljeni par predlaže da još negdje sjednemo na kafu, ostalo im je nešto novca.

Sestra: „Šta si to kupio?“

Š: „Kupio neke morske zvijezde... hoću da poklonim Pahuljici.“

Sestra: „Cc, bolje da si jeo nešto, bolan...“ – odjednom me obuze neki bijes...

Š: „Hej! Nemoj me nervirat, vidiš da nisam ni za šta... Jeste eto! Ja radije neću jest, i ima da crknem ako treba i cijeli svijet okrenem naopako da kupim njoj poklon, jesi čula!? To nek ti bude jasno!“ – razgovor se tu i završio. Svaki morski talas ispunjavao mi je dušu bolom, a pomisao da ti misliš da se ja čak i provodim bez tebe ubijala me je...

Vozimo se nazad, a sa prokletog radia se čuje: „Lutko moja... svi me za tebe pitaju... Niko ne zna, u živu ranu diraju... Više mi ne dolaziš da za ljubav zamoliš... Skota više ne voliš. Lutko moja, molim te da mi oprostiš...“